Hrvatska diskografska udruga i ZAPRAF mjesecima plasiraju u javnost krajnje neistinite teze o Hrvatskoj udruzi za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP), koja već trideset godina štiti, naplaćuje i transparentno distribuira glazbenicima naknade od njihovih izvođačkih prava.
Upravni i Nadzorni odbor HUZIP-a čine glazbenici klasične, jazz i popularne glazbe izabrani na Skupštini HUZIP-a: Nikša Bratoš, Zvonimir Stanislav, Neven Frangeš, Goran Karan, Mirela Priselac Remi, Dražen Baljak, Andrej Babić, Paolo Sfeci, Zoran Katić, Sanja Doležal, Goran Končar, Miroslav Lesić, Mladen Puljiz i Husein Hasanefendić.
Oni upravljaju i nadziru poslovanje HUZIP-a i donose sve odluke vezane uz dugoročno, ali i svakodnevno poslovanje udruge.
HUZIP, kao i svaka druga kolektivna organizacija, uključujući i ZAPRAF (diskografska kolektivna organizacija) prihode ne ubire za sebe, kao što to pokušavaju insinuirati diskografi, VEĆ ZA SVOJE ČLANOVE, dakle za GLAZBENIKE IZVOĐAČE. HUZIP uredno isplaćuje izvođačke naknade svojim članovima, a koje isplate su podložne zakonom predviđenim redovitim kontrolama.
Članstvo u HUZIP-u je isključivo dobrovoljna odluka svakog glazbenika, bez ikakve prisile ili ucjene, a članstvo se može jednostrano prekinuti u bilo kojem trenutku.
S druge strane, Hrvatska diskografska udruga je samo po nazivu hrvatska, od tvrtki zastupljenih u Upravnom odboru HDU-a i ZAPRAF-a tri su u vlasništvu slovenskih tvrtki, jedna u vlasništvu austrijske podružnice američke tvrtke, a jedna je (nelegalno) prodala srpskoj tvrtki veliki broj snimaka koje su svojedobno proglašene kulturnim blagom RH. Pritom ta ista tvrtka godinama naplaćuje ogroman novac za snimke koje su, prema pravomoćnoj sudskoj presudi i rješenju Ustavnog suda RH, VLASNIŠTVO REPUBLIKE HRVATSKE. Vlasnik te tvrtke je izbjegao u SAD, nakon što je za njim izdana Interpolova tjeralica zbog sudskih postupaka koji se protiv njega vode u RH.
Hrvatska diskografska udruga i ZAPRAF su pod izravnom kontrolom vlasnika tih tvrtki, kojima je sasvim svejedno hoće li objaviti snimke hrvatskih izvođača, ili srpskih, ili izvođača iz BiH, ili iz Kine – jedini motiv vlasnika tih tvrtki je PROFIT.
I to je posve legalna pozicija, sve dok se radi o njihovim novcima, zarađenim na tržištu na pošten, transparentan i zakonit način.
Na žalost, njihovo je poslovanje nepošteno, netransparentno i protuzakonito jer sve te tvrtke, bez ikakve pravne osnove, uredno naplaćuju izvođačka prava HRVATSKIH glazbenika, i u ogromnom postotku taj novac zadržavaju za sebe.
Pritom je posve nebitno što Hrvatskom diskografskom udrugom upravljaju tvrtke u stranom vlasništvu – na slobodnom i otvorenom tržištu to nije nikakav problem – ali je veliki problem što te strane tvrtke NELEGALNO na internetu ubiru novac koji pripada HRVATSKIM glazbenicima. Novac hrvatskih glazbenika završava u inozemstvu, kao profit vlasnika tih tvrtki.
To je direktan udar na hrvatske glazbenike, koji su desetljećima stvarali i još uvijek stvaraju snimke od kojih te tvrtke zarađuju veliki novac.
Podsjećamo da su sve te tvrtke, i strane i hrvatske, garantirale internetskim servisima da imaju potpisane ugovore i riješena sva prava sa svim hrvatskim glazbenicima. Isto su tvrdili i kod donošenja novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.
Odnedavno ti isti diskografi u svojim priopćenjima javno priznaju da im nedostaje čak 180.000 (slovima: STO OSAMDESET TISUĆA) ugovora kako bi regulirali svoje odnose s glazbenicima i time uskladili svoje poslovanje sa zakonom.
Drugim riječima, nedostaju im SKORO SVI ugovori. Gotovo da i ne postoji snimka na kojoj su ugovorno riješeni odnosi sa svim glazbenicima koji su te snimke stvarali.
Zbog tih 180.000 ugovora koji im nedostaju diskografi vrše pritisak na Ustavni sud, i traže od zakonodavca da se promjeni zakon kako bi se retroaktivno konvalidiralo svih tih 180.000 NEPOSTOJEĆIH, NIKAD POTPISANIH ugovora, čime bi se silom zakona zauvijek otela privatna imovina koja nesporno pripada glazbenicima.
Posebno je licemjerno što diskografi uporno tvrde da oni puno bolje i dobronamjernije brinu o interesu hrvatskih glazbenika nego što bi to činila njihova matična glazbenička udruga, odnosno, njihovi kolege koje tom udrugom upravljaju.
Kako diskografi brinu za glazbenike ponajbolje ilustrira činjenica da od svih 14 osoba koje čine upravljačka tijela HUZIP-a samo 1 (slovima: JEDNA) ima ugovorno uređene odnose s diskografima za sve svoje snimke.
Radi se o malom uzorku, ali ako od 14 prilično poznatih i uspješnih glazbenika samo jedan ima riješena izvođačka prava s diskografima, sigurno je situacija s manje poznatim i manje uspješnima drastično gora.
Sve te glazbenike diskografi kradu, i to godinama. U tijeku je sudski postupak kojim će se, vjerujemo, ta besprizorna otimačina jednog dana bjelodano dokazati, usprkos poslovičnom procesnom otezanju postupka uobičajenom za hrvatsko pravosuđe, zbog kojega proces traje preko osam godina i još nije donesena ni prvostupanjska presuda.
Nažalost, moramo ustvrditi da je svaka javna akcija HDU-a i ZAPRAF-a u svojoj suštini samo odraz želje diskografa za nastavljanjem protupravne prakse stjecanja nelegalne dobiti i neplaćanja obveza, kako izvođačima, tako i državi u vidu neplaćenog poreza. Ukratko – nastavak dugotrajne krađe i neprestanog pustošenja hrvatske glazbene scene.
***
Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima iz 2021. još je jednom naglasio da se sva autorska i izvođačka prava nužno moraju regulirati pisanim ugovorom. Ta se obveza, posve suprotno tvrdnjama diskografa, NIJE pojavila tek u ovom zakonu, već postoji oduvijek.
Razlika u odnosu na „stari“ zakon je sljedeća – ako nema valjane pravne osnove (odnosno ugovora s izvođačima u pogledu internet korištenja) – ta će prava za izvođače koji nemaju ugovor ostvarivati HUZIP u odnosu na diskografe. Što znači – HUZIP će za svoje članove naplaćivat od onih koji su primili novce, i isplatiti izvođačima čije snimke su se koristile na internetu i kojima taj novac sukladno zakonu pripada.
Drugim riječima, umjesto 180.000 ugovora koje spominju diskografi, sva se prava mogu riješiti JEDNIM ugovorom, s HUZIP-om, kao legalnim i legitimnim zastupnikom hrvatskih glazbenika.
Potpuno je jasno da je to JEDINI mogući način da svi glazbenici prime svoju naknadu, koja im po zakonu pripada.
Na sličan način država ili veliki poslodavci putem kolektivnih sporazuma reguliraju odnose s nekim granskim sindikatom, umjesto da pregovaraju sa svakim pojedinim zaposlenikom.
I time bi problem isplata glazbenika bio riješen jednostavno i efikasno. Potpuno je jasno da glazbenici i diskografi NIKADA neće i ne mogu ispregovarati i potpisati onih nepostojećih 180.000 ugovora.
***
Internet prava uvedena su u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. godine. Dakle, diskografi su imali preko 20 godina da izravno s glazbenicima ugovore pravo stavljanja snimaka na internet!
Da su to učinili, HUZIP se uopće ne bi pojavio u ovom procesu.
Priznanje da im nedostaje 180.000 ugovora najbolji je dokaz da diskografi godinama, bez ikakve pravne osnove, naplaćuju izvođačka prava od internet servisa.
Uz to, nepobitna je činjenica da diskografi uopće ne mogu isplatiti naknade izvođačima, jer bez ugovora nemaju na osnovu čega izvršiti isplatu, a zbog neuredne administracije nemaju ni podatke koji je glazbenik svirao na kojoj snimci.
Radi se o milijunima podataka koje HUZIP, iz raznih vjerodostojnih izvora, sustavno prikuplja već preko 30 godina. Na osnovi tih podataka uredno se isplaćuju naknade glazbenicima od radio postaja i drugih oblika korištenja snimki, i na osnovi te baze podataka HUZIP može u najkraćem mogućem roku isplatiti naknade glazbenicima za korištenje njihovih izvedbi na internetu.
Dovoljno je da diskografi potpišu JEDAN JEDINI ugovor s HUZIP-om, kao opunomoćenim zastupnikom preko 9.000 glazbenika, i sav ovaj nevjerojatan pravni kaos koji se godinama vuče po sudu, završi u jednom danu.
Ako neki glazbenik ne želi da ga zastupa HUZIP, punomoć može povući jednim potpisom i izravno s diskografom dogovarati uvjete poslovanja.
Da je u zakon ugrađeno takvo rješenje, po kojem bi sve one koji nemaju valjan ugovor s diskografima zastupao HUZIP, kao njihova matična organizacija, poslovanje diskografa odavno bi se legaliziralo tim jednim potpisom, i glazbenici bi već nekoliko godina primali svoju zakonom propisanu naknadu.
Na žalost, Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima je (na evidentnu štetu glazbenika) omogućio diskografima DODATNI rok od tri godine da „usklade“ (nepostojeće i manjkave) ugovore!
Te tri godine diskografi i dalje ubiru izvođačke naknade od internet servisa, ne isplaćuju novac glazbenicima kojima taj novac po zakonu pripada, a u tom trogodišnjem razdoblju glazbenici ih čak ne mogu ni tužiti sudu!
Analogija tom rješenju bi bila da zakon propiše kako svi oni koji nemaju ugovor s HEP-om mogu još tri godine besplatno koristiti struju, ukoliko u međuvremenu ne potpišu ugovor s HEP-om. Očekivano, nikakve ozbiljne želje ni inicijative da se pristupi potpisivanju ugovora nije bilo, a diskografima se, nakon godina neplaćanja, opet progledalo kroz prste.
***
Kako se bliži istek zakonskog roka od tri godine za usklađivanje ugovora, diskografi postaju sve nervozniji (ponavljamo, prema vlastitom priznanju nedostaje im 180.000 ugovora da bi legalno poslovali), i vrše pritisak na Ustavni sud, ali i na zakonodavca, da se zakon promjeni, odnosno, da Ustavni sud proglasi neke njegove odredbe protuustavnima.
Pritom je diskografima očito najmanje prihvatljiva odredba prema kojoj bi, nakon isteka roka od tri godine, sve glazbenike s kojima nemaju potpisan ugovor dalje zastupao HUZIP, glazbenička organizacija koju su svi ti glazbenici pismeno opunomoćili da ih zastupa vezano uz njihova izvođačka prava na internetu.
Ako diskografi ne reguliraju internetska prava sa svakim pojedinim glazbenikom, a iste nastave koristiti – odobrenje za sve izvođače s kojima nemaju potpisan ugovor mogu steći u HUZIP-u, isplatom naknade koja putem HUZIP-a PRIPADA IZVOĐAČIMA (kada to već diskografi ne čine sami i direktno).
Diskografi sada panično zazivaju hitnu intervenciju Ustavnog suda, a potom i promjenu zakona, kojom bi se retroaktivno „legaliziralo“ 180.000 NEPOSTOJEĆIH ugovora?
To bi bila jednokratna i nasilna eksproprijacija vlasništva, koje neprijeporno pripada svakom pojedinom glazbeniku.
Postavlja se logično pitanje: zašto diskografi ne žele riješiti sva prava koja im nedostaju tim jednim ugovorom s HUZIP-om, čime bi legalizirali svoje dosadašnje protuzakonito i netransparentno poslovanje?
Motivi za takvo uporno blaćenje HUZIP-a su banalni. Samo treba pratiti trag novca, a taj je novac trenutno kod diskografa.
Nemoguće je saznati o kojim se iznosima radi, jer te podatke nema niti jedan glazbenik.
Naime, diskografi tvrde da zbog svojih ugovora s internetskim servisima (tzv. „non disclosure“ stavkama tih ugovora koji ih obvezuju na poslovnu tajnu) NE SMIJU objaviti koliki prihod ostvaruju od korištenja snimaka na internetu.
Pritom je ono nešto malo važećih ugovora između diskografa i glazbenika bazirano na postotku od prihoda, dakle, glazbenicima pripada određeni postotak od prihoda koje diskografi primaju od internetskih servisa.
A taj je prihod poslovna tajna!
To je valjda najapsurdniji slučaj u povijesti poslovanja da jedna strana u ugovoru ima pravo na postotak od prihoda, ali joj nije dostupan podatak koliki je taj prihod!
I to je, po svemu sudeći, glavni razlog stalnih napada na HUZIP, jer onog trena kada bi se primijenio novi zakon i kada bi dio glazbenika s kojima diskografi nemaju ugovor ostvarivao svoja prava putem HUZIP-a, diskografi bi prema zakonu morali TRANSPARENTNO prikazati svoje prihode od digitalne distribucije. Time bi glazbenici konačno dobili informaciju od kojeg im prihoda pripada postotak.
***
Izvođačka prava nisu neka novost. Novim Zakonom samo je regulirano da izvođači MORAJU dobiti novac na temelju svojih prava, što do sada, pogotovo za digitalnu distribuciju, nije bio slučaj.
Ne radi se ni o kakvim retroaktivnim odredbama zakona, kao što u svojem zahtjevu za ocjenu suglasnosti pojedinih odredbi novog Zakona s Ustavom Republike Hrvatske tvrde diskografi, već o reguliranju situacije u kojoj jedna strana (diskografi) uporno, već 20 godina postupa protivno zakonu.
Kao kod prijenosa vlasništva automobila, stana ili bilo koje imovine, prvobitni vlasnik ugovorom prenosi vlasništvo svoje imovine, ili pravo raspolaganja tom imovinom, na drugu fizičku ili pravnu osobu.
Ista stvar je s izvođačkim pravima koja su originalno vlasništvo svakog glazbenika, sve dok ih pisanim ugovorom ne prenese na nekog drugog. Ako takvog ugovora nema, originalni vlasnik i dalje je vlasnik, i upravlja svojom imovinom po vlastitom nahođenju.
U ovom konkretnom slučaju, odredbe novog zakona traže od diskografa da konačno počnu funkcionirati u skladu ne samo s novim zakonom već i sa svim starijim verzijama zakona, jer su iste ili slične odredbe postojale u Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima otkad se u Hrvatskoj štite autorska i srodna prava.
Novi zakon uvodi dodatni način zaštite izvođača samo i isključivo u slučaju da diskografi (kao redovito jača ugovorna strana) ili ne mogu, ili ne žele individualno regulirati prava, ili ne žele platiti primjerenu naknadu izvođačima.
***
Sulude su i pravno posve neznalačke tvrdnje da je protuustavno zakonom ulaziti u nečije privatnopravne odnose. Pa koje i kakve odnose regulira primjerice Zakon o obveznim odnosima, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o radu ili Obiteljski zakon, te Zakon o nasljeđivanju?
Svi ti zakoni reguliraju privatnopravne odnose, najčešće tako što štite slabiju stranu u ugovornim odnosima.
Osim toga, ključni problem u ovom slučaju nisu privatnopravni odnosi nego IZOSTANAK privatnopravnih odnosa. Ogroman broj glazbenika nema NIKAKAV ugovor kojim su diskografima prenijeli svoja izvođačka prava za korištenje na internetu, i zato sami diskografi procjenjuju da im nedostaje 180.000 ugovora.
Toliko je naime privatnopravnih odnosa koji nisu regulirani između diskografa i izvođača, što znači da diskografi NELEGALNO, bez ikakve pravne osnove, naplaćuju izvođačka prava glazbenika, i protupravno zadržavaju izvođačku naknadu za sebe.
Ponavljamo, sva ta prava je moguće riješiti jednim potpisom, s HUZIP-om kao legalnim i ovlaštenim zastupnikom svih glazbenika s kojima diskografi nemaju ugovorom regulirane odnose za digitalna prava.
„Pravni stručnjaci“ koje su angažirali diskografi a koji su se evidentno tek nedavno susreli s autorskim pravom, čudom se čude pozicijama kolektivnih organizacija, ne shvaćajući da je i njihov klijent (ZAPRAF) monopolistička organizacija koja je kao takva definirana Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. Drugi „pravni stručnjaci“ cijelo vrijeme tvrde da se novim zakonom sprječava mogućnost individualnog izbora izvođačima. Ta je teza potpuno iskrivljena jer je istina potpuno suprotna, upravo ovakvim zakonskim rješenjem glazbenicima se omogućava izbor, sami mogu odlučiti žele li svoja izvođačka prava na internetu ostvarivati preko diskografa ili preko svoje kolektivne organizacije.
Uostalom, svaki izvođač može u bilo kojem času povući punomoć HUZIP-u i potpisati ugovor s diskografom, dok potpisom ugovora s diskografom ostaje vezan zauvijek, odnosno, idućih 70 godina, koliko prema zakonu traju izvođačka prava.
Ako odluči ostvarivati svoja prava preko HUZIP-a, izvođač može odabrati kako će raspolagati svojim pravima za vrijeme svoje karijere i života, dok potpisom ugovora s diskografom više nema nikakav izbor. Često se događa da, na primjer, izvođač promijeni diskografa, a njegova izvođačka prava ostanu zauvijek „zarobljena“ kod ranijeg diskografa.
HUZIP vjeruje da će Ustavni sud prilikom donošenja odluke u odnosu na ispitivanje ustavnosti određenih odredbu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, sagledati stvarne činjenice i razloge donošenja ovakvog propisa.
Glazbenici nemaju nikakvog razloga biti zadovoljni ovim zakonom jer im nije osigurao efikasnu zaštitu, što je bila intencija Direktive EU, ali teze diskografa o (nedozvoljenoj) retroaktivnosti su potpuno iracionalne i sumanute.
Od diskografa očekujemo da prestanu širiti lažne i klevetničke tvrdnje, u namjeri utjecanja na Ustavni sud RH, i da se konačno pobrinu da novac završi na računima glazbenika kojima po zakonu pripada, i koji su cjeloživotnom investicijom svog entuzijazma, truda, talenta i znanja stvorili taj katalog hrvatskih pjesama, koji vlasnicima diskografskih kuća omogućava vrlo lagodan i luksuzan život.
UPRAVNI ODBOR HRVATSKE UDRUGE ZA ZAŠTITU IZVOĐAČKIH PRAVA
Nikša Bratoš (predsjednik), Zvonimir Stanislav, Neven Frangeš, Goran Karan, Mirela Priselac Remi, Dražen Baljak, Andrej Babić, Paolo Sfeci, Zoran Katić